price

RUŽNO PAČE

Jednog proljetneg dana na imanju dobrog seljaka, u gnijezdu mame Patke, izleglo se neobično pače. Razlikovalo se od svojih sestara i braće jer je bilo veliko i ružno.

Ostali pačići iz istog gnijezda odmah su mu se počeli rugati da je nezgrapno, a čak ga je i mama Patka zanemarivala prilikom hranjenja i upoznavanja s drugim životinjama iz dvorišta. Jadno pače nije imalo ni jednog prijatelja na imanju, jer su mu se životinje rugale i izbjegavale ga.

Jadnom malom pačicu nije preostalo ništa drugo nego otići s imanja, što dalje od zlobe i poniženja. Očiju punih suza i sa strahom u srcu da nikad neće biti voljeno, ružno pače pobježe iz svog doma.

Stigla je jesen. Lišće je padalo s grana i malom pačiću je bilo sve hladnije. Pokrivao bi se lišćem da se bar malo zagrije. I tako je uspio preživjeti jesen, ali poslije jeseni dolazi zima i vrijeme je bilo sve hladnije i hladnije, a počeo je i snijeg padati.

Nakon dugog lutanja, sav promrzao, iscrpljen i gladan, pačić je naišao na malu seosku kućicu. Zavukao se među drva ispred kućice nadajući se da će se tako sakriti od zime, tuđih pogleda i podrugivanja. Tu je ostao nekoliko dana, dok ga nije, promrzloga i izgladnjeloga, pronašla dobra bakica koja je živjela u toj maloj seoskoj kućici.

S bakicom su u kući živjeli njezin unuk, pas i mačak. Ona je nježno uzela pačića u svoje ruke i unijela ga u kuću u kojoj je bilo toplo i koja je bila ispunjena lijepim mirisima, koji su prijali malom praznom stomačiću ružnog pačeta. Čim se malo ugrijao, bakica ga je nahranila i okrijepila toplinom svog doma i svoje dobrote.

Tu je pačić po prvi put osjetio ljubav i toplinu vlastitog doma.

Ali, nisu baš svi u kući voljeli malo ružno pače. Kad je došlo proljeće, mačak više nije mogao prikriti svoju ljubomoru. Jednog je dana tako lukavo prevrnuo vreću brašna da se brašno rasulo po cijeloj kući, a bakica je povjerovala da je to učinilo malo ružno pače. Jako ju je naljutilo što je tako nezahvalan, pa ga je izjurila iz kuće.

Srećom, napolju je bilo ponovo proljeće i sva priroda je blistala od sreće. Jedino je jadno malo ružno pače još uvijek bilo tužno, jer je bilo samo i nevoljeno. Lutao je po ozelenjelim šumarcima i poljanama prekrivenim raznobojnim cvijećem, a prolazeći pored potoka i rječica nije želio ni pogledati u vodu kako ne bi vidio svoj ružni lik na njenoj površini.

I tako, lutajući, slučajno stigne do jezera. A tamo ugleda prekrasne patke, koje baš i nisu bile patke, jer su imale kao snijeg bijelo perje i duge lijepe vratove. Pačić nikada do tada nije vidio labudove i nije znao kako su oni lijepi, pa sav zbunjen uđe u vodu kako bi im prišao bliže i bolje ih pogledao.

Ali tek što je dotaknuo površinu jezera, primijetio je isto tako lijepi bijeli lik kako se odražava na površini vode točno ispred sebe. Iznenadio se, okrenuo se i lijevo i desno kako bi vidio gdje se to skriva taj tako lijepi labud, ali kako u njegovoj blizini nije bilo nikoga, shvatio je da se to njegov lik odražava na površini vode. Bio je toliko zadivljen svojom ljepotom da nije mogao odvojiti pogled od svog lika.

A tada su do njega doplivali drugi bijeli labudovi i radosno ga pozdravili poeželjevši mu dobrodošlicu. Svi su uglas pričali i nitko nikoga nije baš mogao čuti, ali to nije bilo ni važno.

Mali ružni pačić, sada prekrasan bijeli labud, našao je svoj dom i ljubav.

Labudovi su zajedno provodili prekrasne ljetnje dane na jezeru uživajući u međusobnoj ljubavi, poštovanju i razumijevanju. A kada je došla jesen i lišće počelo žutjeti i opadati s drveća, svi su labudovi poletjeli prema jugu u toplije krajeve, na jezero na kojem će provesti zimu.

Dostojanstvenim letom prekrasnih dugih vratova i široko raširenih krila, naš je, nekad mali ružni pačić, a sada prekrasan bijeli labud, nadletio imanje na kojem je rođen. S visine pozdravi mamu Patku i svoje sestre i braću koji su bili toliko zaprepašteni kada su vidjeli tog prelijepog labuda da nisu mogli izustiti ni riječi, a on dostojanstveno nastavi let sa svojom obitelji prema jugu gdje će provesti zimu.

Idućeg proljeća će se vratiti, a vi pogledajte ponekad u nebo, pa kad vidite lijepog bijelog labuda i njegovu obitelj, mahnite mu.

PALCIC - Braca Grim

Ziveo jednom davno neki drvoseca sa svojom zenom. Preko dana je naporno radio, sekao drva, nosio ih u grad i prodavao za neke sitne novce, a kad bi uvece dosao kuci tugovao bi sa zenom sto nemaju dece...

Muz: zeno bas smo nesrecni sto nemamo dece, ma barem jedno dete da imamo ja bih bio presrecan.
Zena: Slazem se, da imamo samo jedno, pa makar da je malo i kao palac bili bi mnogo srecniji nego sada. Voleli bi ga kao sto svaki roditelj voli svoje dete... Samo kad bi smo dobili dete, kakvo god da bude...

Posle sedam meseci zena rodi dete, nimalo duze od palca. Muz i zena su bili presrecni i nazvase dete Palcic zbog svoje velicine. Iako su ga normalno hranili, dete nikada nije poraslo, vec je ostalo onoliko koliko bese prvog dana. Jednog dana podje muz u sumu da sece drva i povika zeni:

Muz: E zeno, kad bi i mi imali nekoga da upregne konja i da mi doveze kola u sumu...
Palcic: Evo oce ja cu dovesti kola u sumu.
Muz: Ali sine, ti si premali da jases konja.
Palcic: Jesam mali ali ako mama hoce da mi pomogne da veze kola za konja ja cu mu sesti na uvo i govoriti kuda da ide, ja znam put.

Otac bese malo zabrinut ali pristade. Majka zauzda konja i priveza kola a Palcic mu se pope na uvo. Kad je sve bilo spremno on povika "djiha djiha", konj krenu a majka se vrati u kucu da radi dalje... Dok su Palcic i konj prolazili kroz sumu videse ih dva prolaznika i veoma se zacudise kada su culi konjanika kako zapoveda a nisu mogli da vide:

Covek: sta je ovo prijatelju, cujem kocijasa ali ga ne vidim? Konj ide sam od sebe...
Drugi Covek: Ma to nisu cista posla prijatelju, ajmo mi za kolima da vidimo gde ce se zaustaviti.

Ubrzo kola usporise i stadose, bas na mestu gde je drvoseca redjao isecena drva. On pridje i jednom rukom uhvati konja za uzde a drugom spusti Palcica na zemlju. Kada ga videse ona dva coveka zacudise se i pridjose blize drvoseci...

Covek: Dobar dan gospodine. Kakvo je to cudo, covek velicine palca?
Drvoseca: To je moj sin, Palcic...
Covek: Mi smo iz grada, hocemo da kupimo ovog malisu. On bi mogao da postane veliki hit u gradu, hocemo da napravimo nastup sa njim i da ga pokazujemo ljudima. Dacemo ti pet zlatnika za njega, jel moze?
Drvoseca: On nije za prodaju, ne mogu rodjenog sina prodati.
Palcic: Oce uzmi ti njima pare a ja cu se vec nekako vratiti tebi i majci - prosaputa Palcic
Covek: Evo dajem ti deset zlatnika, jel moze?
Drvoseca: Hmmm, u redu. Ali mi ga cuvajte dobro...

Palcic se pozdravi sa ocem pa podje sa ovom dvojicom. Oni ga upitase gde hoce da sedi a on rece na sesir jer odatle moze da gleda okolo a nece ispasti. Tako su putovali ceo dan a kad pade vece Palcic rece da ga spuste na zemlju da protegne noge. Cim su ga spustili Palcic poce da trci levo desno dok ne naidje na neku misju rupu u koju se sakrio. Ova dvojica su pokusavala da ga nadju ali nisu uspeli jer je on bio tako mali a i vec je pao mrak. Najzad odose uz ljutite uzvike...

Malo kasnije Palcic izadje iz rupe i poce traziti mesto za spavanje. Na veliku srecu nadje napustenu puzovu kucicu i lepo se smesti u nju. Samo sto nije zaspao kad zacu dvojicu prolaznika kako pricaju:

Prolaznik: Pop ima cup pun zlata. Veceras bi bilo dobro da udjemo u njegovu kucu dok svi spavaju, niko nas nece videti... Samo kako da to uradimo a da nikoga ne probudimo?
Palcic: Ja mogu da vam pomognem...
Prolaznik: Ko je to? Ko to prica? Gde si?
Palcic: Evo me na zemlji, pogledajte malo bolje, ja sam veoma mali...
Prolaznik: Ali ti si tako mali, kako ces nam ti pomoci?
Palcic: Ja se mogu provuci izmedju resetaka na popovom prozoru i mogu vam dodati sta god zelite iz kuce.
Prolaznik: U redu, podjimo onda...

Kad dodjose do popove kuce Palcic udje kroz sipke i poce da vice:

Palcic: Kazite sta hocete. Gde je taj cup sa zlatnicima?
Prolaznici: Tise pricaj, probudices nekoga.
Palcic: Ma kazite samo sta hocete, sve cu vam dodati - opet povika Palcic.
Prolaznici: Nemoj da vices, probudices ih.

Sva ta vika je probudila sluzavku koja je spavala u susednoj sobi. Sledeci put kad je Palcic viknuo ona ustade i dodje da vidi sta se to cuje. Ova dvojica pobegose odmah. Sluzavka je pregledala celu kucu pa kako ne nadje nikoga ode nazad da spava. Palcic pronadje neko seno u ostavi koja je bila pored te sobe pa leze na njega i zaspa.

Sutra ujutru sluzavka ustade rano i uze seno iz ostave da nahrani krave i to bas deo sena na kom je spavao Palcic. Kako je bio premoren od prethodnog dana malisan se nije probudio sve dok nije dospeo u kravin stomak. Kad se probudio odmah je poceo da vice:

Palcic: zeno ne donosi vise sena, sita sam.

Sluzavka se izbezumi kad cu kravu kako prica pa pobeze u sobu kod popa.

Sluzavka: Gospodaru dodjite brzo, krava progovorila!!!
Pop: Luda zeno, kako moze krava da govori?
Sluzavka: Dodjite da vidite, brzo, brzo...

Cim udjose u stalu pop zacu glas iz krave pa naredi da je odmah zakolju jer je u nju usao zli duh. Tako i uradise, od kravinog mesa napravise rucak a iznutrice i kosti bacise na smetliste. Palcic je pokusavao da izadje napolje iz zeludca ali nije uspevao... U tom naidje gladni vuk i pojede iznutrice zajedno sa Palcicem. Tada on rece:

Palcic: Vuce, jesi li jos gladan?
Vuk: Jesam, mogao bih jos ovoliko da pojedem, nisam jeo danima.
Palcic: Ja znam gde ima dobrog mesa, ovcijeg...
Vuk: Gde, gde?
Palcic: U kuci moga oca, sacu ti objasniti gde je to.

Vuk je brzim trkom dosao do kuce, popeo se na krov i spustio se kroz dimnjak bas kako mu je Palcic rekao. Onda je usao u ostavu i pojeo svo meso koje je tamo bilo. Kad je hteo da izadje napolje nije mogao jer je bio pretezak sa toliko hrane u stomaku a Palcic kad to vide poce da vice i doziva oca i majku. Oni se ubrzo probudise pa kad videse vuka otac ode u ostavu po sekiru... Nije dugo proslo a Palcic je bio najzad slobodan.

Zena: Hvala Bogu, vratio nam se sin.
Muz: Dobro dosao kuci sine nas, pricaj gde si sve bio...

Onda im on isprica gde je sve bio i sta je sve radio a oni rekose da ga nikada vise nece dati ni za svo blago ovog sveta. Od tada su svi ziveli srecno i zadovoljno...

IVICA I MARICA - Braca Grim

Nekada davno ziveo je siromasan stolar sa dvoje dece i zenom, njihovom macehom. Bili su toliko siromasni da se cesto desavalo da nisu imali sta da jedu pa je jednog dana maceha rekla ocu da mora odvesti decu u sumu i tamo ih ostaviti... On se protivio u pocetku ali mu je kasnije zena rekla da je to sansa za decu da pronadju bolji zivot, da ce ih mozda naci neko bogatiji ko ce moci da im pruzi sve sto tada nisu imali. Otac je na kraju pristao jer nije znao da maceha mrzi njegovu decu...

Taj njihov razgovor su cula deca. Znajuci sta ih ceka uputili su se do obliznjeg potoka koji je proticao pored kuce i brzo skupili vrecicu malih belih kamencica. Posle dorucka ih je otac poveo u setnju po sumi kao sto je radio mnogo puta ranije... Deca su se kao obradovala da otac ne bi posumnjao da znaju za njegov plan ali su sve vreme ostavljala bele kamencice po putu. Nakon nekog vremena otac je zasao iza nekog zbunja a onda pobegao kad ga deca nisu videla i ostavio ih same u sumi... Kako je bilo tek rano popodne deca su polako krenula da prate trag belih kamencica i do veceri su stigli kuci.

Otac i maceha su bili iznenadjeni... Deci su rekli kako je ocu pozlilo pa je hitno morao da ode kuci... Deca su znala da ih lazu ali su rekla da nije vazno jer nisu bili daleko od kuce i da su znali da se vrate sami jer poznaju sumu dobro... Posle vecere poslase decu na spavanje i maceha rece ocu da ih opet ujutru cim se probude odvede u sumu, ovoga puta jos dalje kako ne bi mogli da se vrate. I ovoga puta su ih deca cula posto su ih slusala kroz vrata...

Tako i bi, rano ujutru otac ode sa decom... Posto nisu mogli da skupe ponovo kamencice deca uzese po komad hleba i usput su bacali mrvice kako bi mogli da se vrate kao prosli put. Otac kao i prosli put ode iza nekog grmlja i onda pobeze a deca podjose da prate mrvice... Medjutim mrvice su pojele ptice iz sume i deca nisu znala gde dalje da idu, izgubili su se. Do veceri su lutali kroz sumu da bi kad je poceo da pada mrak videli svetlo u daljini... Prisli su blize i videli da je dolazilo iz kuce koja je napravljena od cokolade sa prozorima od slatkisa.

Posto su bili umorni, uplaseni i veoma gladni Ivica i Marica odlomise po mali delic kuce i pocese da se slade... To je cula vestica koja je zivela u kuci pa je izasla i pozvala decu da udju unutra da se odmore i budu njeni gosti na veceri. Deca su prihvatila poziv stare bakice... Medjutim Ivica i Marica nisu znali da je to zla vestica koja jede decu i da ima kucu od cokolade da bi privlacila decu koja se izgube u sumi kako bi ih kasnije pojela.

Cim su usli u kucu vestica je zakljucala vrata da deca ne bi mogla da pobegnu, Ivicu je zakljucala u drugu sobu da ga podgoji a Marici je naredila da radi kucne poslove... Tako je proslo nekoliko nedelja, Ivica je morao da jede sve sto mu je vestica donosila od hrane a Marica je po ceo dan cistila, prala i kuvala. Napokon je vestica odlucila da je vreme da pojede Ivicu koji se ugojio pa je naredila Marici da zagreje rernu. Ivica je pokusao da pobegne ali se toliko ugojio da je bio prespor i nije mogao da trci... Kada je rerna bila dobro zagrejana Marica pozva zlu vesticu da dodje i pogleda je li spremna za pecenje... U trenutku kada se starica nagnula da pogleda u rernu Marica je brzo gurnula unutra i zatrvorila vrata, za to vreme je Ivica pronasao katanac pa su zajedno zakljucali vrata od rerne da vestica ne moze izaci.

To je bio kraj zle vestice, Ivica i Marica su ostali da srecno i bezbrizno zive u kuci od cokolade i da pomazu svoj izgubljenoj deci da nadju put do kuce.

Pinokio

(Priču sam prepričala na temelju slikovnice "Pinokio", koju je prevela i obradila Sanela Dizdar, a može se u PDF formatu naći OVDJE. Sve su slike preuzete iz navedene slikovnice...)

________________________________________________________________

 

Jednom davno stari stolar Geppetto (Đepeto) načini drvenog lutka i nazva ga Pinocchio (Pinokio)... Pogleda Đepeto Pinokija, obuze ga sjeta jer nije imao djece, pa će ovako lutku:

"O, Pinokio, kad bi barem bio pravi dječak..."

Čula taj vapaj dobra vila, došla Đepetu obnoć, te mu ovako zbori: "Dobri moj Đepeto, mnoge si ti ljude učinio sretnima, a sada ću ja učiniti sretnim tebe..." Osmjehnu se vila i svojim čarobnim štapićem nježno dotače lutka: "Probudi se, Pinokio, dajem ti dar života!" I, gle, Pinokio istog trena skoči na noge, a vila mu reče: "Zapamti, Pinokio, ako budeš hrabar, iskren i nesebičan, jednog ćeš dana postati pravi dječak."

Tada se vila okrene prema Cvrčku i povjeri mu važan zadatak: "Ti si mudar stvor! Zadužujem te da pomogneš Pinokiju u rasuđivanju dobra i zla."

-----

Idućega dana Đepeto, pun ponosa, posla svoga malog drvenog dječaka u školu. "Cvrčak će ti pokazati put", reče mu, pa doda: "I ne skreći nigdje s puta..."

Međutim, Pinokio je krenuo, ali u školu stigao nije...

Sretne ga, naime, na putu pokvareni lutak Zloćo, koji ga nagovori da pođe s njim u kazalište lutaka, jer će ga učiniti slavnim. O, kako li je samo Pinokio bio sretan dok je cijelu noć plesao sa svojim prijateljima...

Ali da, kratko je ta sreća trajala, jer ga već malo zatim Zloćo zaključa u kavez kako ne bi mogao pobjeći.

U tom se trenutku pojavi plava vila i upita Pinokija zašto nije otišao u školu. A Pinokio poče lagati kako su ga oteli... Ali, kako bi kakvu laž dodao, nos bi mu bivao sve veći i veći... Kad je, ipak, napokon rekao istinu, vila ga je oslobodila, ali ga je pri tom ovako upozorila: "Zapamti, Pinokio, zadnji put ti pomažem. Ako ne želiš biti dobar, ostat ćeš zauvijek od drveta!"

Čvrsto odlučivši biti poslušan svom ocu, Pinokio sutradan krene u školu. Ali da, na putu sretne kočiju punu razdraganih dječaka, koji su se dobro zabavljali, a kočijaš ga sa širokim osmijehom pozove da pođe s njima na Otok Sreće. Malo tko bi takvom pozivu mogao odoljeti, pa Pinokio, sav sretan, uskoči unutra. Nije htio čuti dva tužna magarčića, koja su vukla kola, kako ga upozoravaju da ne ide. Nije htio čuti ni Cvrčka koji je vapio: "Ne ulazi, Pinokio, ne ulazi!"

Na Otoku Sreće Pinokio i dječaci su se povazdan igrali, dobro zabavljali, jeli slatkiše do iznemoglosti i činili baš sve što žele. Pinokijeva sreća je bila neizmjerna! Kako su magarčići i Cvrčak bili u krivu! Dobro je što ih nije poslušao!

Ali da, nije ta sreća baš dugo trajala! Probudi se, naime, jedno jutro Pinokio, i ima što vidjeti - izrasli mu uši i rep baš kao u magareta. Uplaši se Pinokio i brže bolje pobježe s tog otoka Sreće ravno kući, a u stopu ga prati njegov vjerni prijatelj Cvrčak.

Kad oni tamo, Đepeta nigdje! Još se više uznemiri Pinokio, jer mu nije padalo na um gdje bi mogao biti njegov dragi tatica.

Kad eto odjednom goluba s porukom u kojoj je pisalo kako je Đepeto otišao na more tražiti svoga nezahvalnog sina, ali ga je progutao veliki kit.

Istog trena krene Pinokio pronaći to čudovište i spasiti oca... Ali da, umjesto da spasi oca, kit proguta i njega. O, kolike li sreće kad se ugledaše! Ali, valja im van! A kako?!

Dosjeti se Pinokio da zapale vatru, a kad dim dobro nadraži kitu nozdrve, on tako kihnu da izbaci oba junaka daleko u more. Vrlo iscrpljeni, boreći se protiv snažnih valova, posljednjim su se snagama približavali obali. Ali Đepetu ponestade i ono malo snage, te se već činilo da mu nema spasa. Pinokio pomisli koliko je njegov otac propatio zbog njegove lakomislenosti, a sad će zbog njega i glavu izgubiti, pa upre sve sile i, malo-pomalo, malo-pomalo, i potpuno iscrpljen dovuče svoga ljubljenoga oca na obalu.

Ali Pinokio, potpuno iscrpljen, pade i ostade ležati glavom zaronjen u vodu. Jadni ga Đepeto jedva podiže i odnese ravno u krevet, pa klekne pored njega i stalno jecajući počne zapomagati: "Pinokio moj dragi, sine jedini, žrtvovao si svoj život da bi mene spasio..."

Kad, eto, iznenada opet plave vile!

Mahne štapićem Pinokiju iznad glave i reče: "Danas si, Pinokio, dokazao da si hrabar, iskren i nesebičan. Zato ćeš postati pravi dječak!"

Cvrčak je bio vrlo zadovoljan promatrajući kako njegov drveni prijatelj postaje pravi dječak. Njegov je zadatak u potpunosti ispunjen!

Đepetova se sreća, naravno, ni s čim nije mogla usporediti! Konačno je imao sina!

A Pinokio je naučio cijeniti savjete drugih, te je od tada marljivo išao školu, ispunjavao svoje obveze i bio velika radost i izniman ponos svom dragom starom Đepetu.